Draža Mihailović sa muslimanima u okolini Doboja
Bajt je verovao da je Kraljevina Jugoslavija bila najsrećnije rešenje za slovenački narod, a Štukelj je pred kraj života odbio da postane počasni predsednik Gimnastičkog saveza Slovenije, jer je želeo da ostane veran izvornim idejama "Sokola", sportsko-patriotske organizacije Kraljevine Jugoslavije.
POČETKOM 1942. Mihailovićev pokret širio se i u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Ponajviše zbog toga što je general Mihailović od snaga koje su mu izražavale lojalnost sve češće tražio da se ne svete hrvatskoj i muslimanskoj deci i ženama, a da prema muslimanima vode pomirljiviju politiku. U tome je u nekim delovima Bosne i Hercegovine imao i uspeha, o čemu svedoči bosanski četnički komandant Dobroslav Jevđević, koji je sa svojim hercegovačkim kolegom Petrom Baćovićem, na zahtev Mihailovića, radio na pomirenju s muslimanima:
- I Baćović i ja i u Drežnici i u Konjicu u prisustvu sve vojske i muslimanskih prvaka održali smo govore u kojima je izložena naša nova linija prema poštenim muslimanima, što je trupu discipliniralo, a među muslimanima izazvalo ogromno oduševljenje.
- Juče posle tih govora i pošto su kroz Mostar prošli muslimanski prvaci u šajkačama i sa orlovima na kapi, sastalo se sinoć u Mostaru preko stotinu najuglednijih muslimana i svi su silno zagrejani za tu saradnju videći u njoj jedinu mogućnost spasa.
- Od svojih prijatelja u (italijanskoj) armiji sam saznao da Italijani žele da naoružavaju muslimane protiv Srba, pa sam hteo da onda to naoružanje (muslimana) vršimo mi preko naših ljudi i da mesto protivnika formiramo mi od apsolutno sigurnih ljudi čete saveznika.
- Ja sam neprekidno održavao vezu sa šefovima nacionalnih muslimana već devet meseci i sad ih mogu povesti u svaku akciju pre nego iko drugi.
Tako je u Bosni i Hercegovini formirana muslimanska nacionalna vojna organizacija, koja je saopštila da su "ustaški zlikovci uzrok svega zla u našem narodu", osuđujući "sve muslimanske otpadnike koji su pristupili ustaškom pokretu".
JEVĐEVIĆ je, međutim, imao problema sa delovima svoje vojske, jer su se neki njegovi borci "strašno ostrvili" prema muslimanima. Obaveštavajući o tome generala Mihailovića, naveo je da su gatački četnici pobili "stotinak nedužnih muslimana, među kojima i jednog koji je spasao desetine Srba", a da su prilikom napada na Foču ubijena i "dva najbolja srpska prijatelja".
Mihailović je insistirao na tome da se greške ne ponavljaju, a potom i da se obrati "naročita pažnja muslimanima", pa je njegov pokret uspeo da formira desetak muslimanskih četničkih odreda, a u istočnoj Bosni i jedan muslimanski korpus.
General je pridobio naklonost i niza vodećih muslimanskih intelektualaca. Među njima su bili: sudija Mustafa Pašić iz Mostara, Muhamed Ćemalović iz Beograda, dr Ismet Popovac iz Konjica, hercegovački beg Mustaj Hadžihuseinović, funkcioner Jugoslovenske nacionalne stranke Muhamed Preljubović, poručnici Husnija Čengić i Omer Čengić, Esad Vehabović iz Bosanske Gradiške, Smajo Ćemalović iz Mostara, Mustafa Berberović i Mustafa Leho iz Blagaja, kod Mostara, imam iz Konjica Džemal Kršlaković, major Fehim Musakadić i Mehmed Pandžo iz Sarajeva, profesor Beogradskog univerziteta Mehmed Begović, beogradski imam Abdulah Hodžić, kapetan Husein Rovčanin, a Mustafa Mulalić iz Livna bio je jedan od najbližih Mihailovićevih saradnika, član Centralnog nacionalnog komiteta Ravnogorskog četničkog pokreta.
DECEMBRA 1943. u Mihailovićevoj vojsci je bilo oko 4.000 muslimana, koji su činili oko osam odsto celokupnog sastava Jugoslovenske vojske u otadžbini.
Jugoslovenska vojska u otadžbini imala je nemali broj pristalica i u projugoslovenski orijentisanim delovima Hrvatske, posebno u onim krajevima koji nisu bili u sastavu NDH. Pored Kaštelanskog četničkog odreda i Splitsko-šibenskog četničkog bataljona, pokret generala Mihailovića imao je svoje simpatizere i u Makarskoj, na Korčuli, Krku i drugim delovima Hrvatske. Dinarskoj četničkoj diviziji Momčila Đujića 1941. pristupilo je 510 Hrvata. Samo u Drugom četničkom odredu Dinarske divizije bilo je oko 2.500 Hrvata.
Prema jednom ozbiljnom hrvatskom izvoru, u Splitu je posle kapitulacije Italije čak oko 30 odsto Hrvata "dragovoljno pristupilo četnicima".
Jedan od najbližih Mihailovićevih saradnika, Zvonimir Vučković, bio je Hrvat, jedan od vodećih političkih savetnika bio mu je bivši katolički sveštenik Đuro Vilović, a veći deo rata u njegovom štabu su proveli i bankarski stručnjak dr Zvonimir Begić i Vladimir Predavec, sin bivšeg potpredsednika Hrvatske seljačke stranke Josipa Predavca.
U PROUSTAŠKIM, ali i u neutralnim delovima Bosne i Hercegovine i Hrvatske, bosansko-hercegovački i hrvatski četnici su, sveteći se hrvatskim i muslimanskim ustašama za genocid nad Srbima, tokom rata počinili i niz zločina nad civilnim muslimanskim i hrvatskim stanovništvom. U Mihailovićevoj arhivi nije pronađena nijedna njegova naredba za odmazde prema civilima, iz čega bi se moglo zaključiti da on nije odobravao ove zločine.
U nekim dokumentima iz 1942. general Mihailović je govorio da se četnički "pokolji moraju sprečavati", naredne godine pozivao je na saradnju i hrvatske domobrane i "sve ispravne muslimane i Hrvate", a 1944. obrazovao je "zasebne hrvatske i muslimanske jedinice", u koje su, prema njegovoj odluci, primani i "oni Hrvati i muslimani koji su prividno uzeli naziv ustaše".
SLOVENIJA JE IZGUBLjENA
VOJNIČKI deo Slovenskog saveza je bio pod neposrednom komandom zastupnika Draže Mihailovića - generalštabnog majora Karla Novaka. Borbe sa Oslobodilnom frontom su izbegavali. Izgledalo je te 1942. godine da će Slovenski savez imati situaciju u Sloveniji potpuno u svojim rukama. To je bilo i mišljenje majora Novaka.
Kasnije je Karl Novak, ipak, morao konstatovati:
- Žalim što moram smatrati da je Slovenija sa Istrom verovatno izgubljena.
http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:550336-Hiljade-Hrvata-u-cetnicima
*****
If you would like to get in touch with me, Aleksandra, please feel free to contact me at ravnagora@hotmail.com
*****
No comments:
Post a Comment