Friday, June 29, 2012

Декомунизација историјских уџбеника / "Политика новине и Магазини" June 27, 2012


Политика
Јелена Чалија
27.06.2012
June 27, 2012

Партизани и четници подједнако заступљени у историјским уџбеницима, али лекције мање обрађују актуелне процесе рехабилитације, реституције, откривања тајних гробница

Уџбеници не иду у корак са стварношћу. Фото Д. Јевремовић

Последња генерација Титових пионира ове године напунила је округло тридесет година и вероватно има кризу идентитета док преврће у рукама избледелу капицу са црвеном петокраком и слуша да је, према до сада прикупљеним подацима, 36.000 људи страдало или нестало после 1944. године, у миру, за време комунистичког режима.

Државне институције и јавност се већ дуже време активно баве рехабилитацијама, реституцијом, обештећењима жртвама комунистичког режима, откривањем локација тајних гробница. Како се у доба „декомунизације”, када се враћа имовина одузета од хиљада грађана, рехабилитују осуђени у политичким процесима (за сада их има око 2.000), обештећују Голооточани, трага за гробом Драже Михаиловића, изгледају школске лекције о некада неприкосновеном комунизму?

Бојана Лазаревић, наставница историје у београдској Основној школи „Владислав Рибникар”, каже да у уџбенике углавном није унето ништа о рехабилитацијама и одузимању имовине, али напомиње и да се овај историјски период обрађује на самом крају школске године у свега неколико лекција.

– Једини начин да се нека таква тема помене јесте ако ђаке то занима или ако су искуствено на неки начин повезани са тим. Појам рехабилитације је за основце потпуно нов. Њима је то интересантно само ако има везе са њиховим прецима или ако њихови родитељи, њихове деке или баке причају о томе, ако су то преживели. Партизани и четници се сада све више једнако третирају у уџбеницима. Када сам ја ишла у школу, тада су били заступљени партизани, па је дошао онај период деведесетих када је почело све више да се прича о рехабилитацији четника, а сада је то подједнако заступљено. У лекцији која обрађује период од 1941. до 1943. паралелно се прате кретања и активности и четника и партизана – наводи Бојана Лазаревић.

Биљана Милановић, заменик директора и професорка историје у Десетој београдској гимназији, каже да се уџбеници јесу променили, у њих је унето више информација и много је мање једностраности.

– Све, међутим, зависи од интересовања ђака, колико ћемо улазити у детаље и задржати се на неким стварима. Њих, на пример, готово да уопште не занимају рехабилитације, повраћај имовине, иако се то помиње у уџбенику, додуше уз назнаку да су ти процеси у току. Када говоримо о Голом отоку, то им није нарочито занимљиво, као што им је и кнез Павле интересантан, углавном само као отац Јелисавете Карађорђевић, али их његова рехабилитација и њене последице не занимају превише. Из тог периода, првенствено их занима равногорски покрет, детаљи око смрти Драгољуба Михаиловића, пошто се о томе доста говори у јавности. Ђаци су првенствено заинтересовани за оне догађаје који на било који начин могу да повежу са Србијом и њеном садашњицом, па тако са пажњом прате лекције о демонстрацијама 1968. године на Косову или 1970. године у Загребу, са обавезним питањем: „А шта је Србија тада радила” – каже Биљана Милановић.

Мере које се код нас спроводе, прошле су све бивше комунистичке земље, истиче историчар Срђан Цветковић, члан Комисије за тајне гробнице стрељаних после 12. септембра 1944. године.

– То је нормалан друштвени процес ако желимо да градимо демократско друштво на здравим основама. Морамо да се суочимо са природом режима из којег излазимо, нарочито у тим првим послератним годинама када су вршене нагле и револуционарне промене, када је примењивана репресија и насиље над разним слојевима становништва у циљу елиминације политичких, класних противника. Најмање што може да учини ова генерација људи и наше друштво је да се с тим суочимо, да проговоримо, омогућимо породицама које су патиле да сведоче о својој муци. То никако не значи негацију или умањивање антифашистичке борбе. Већина ствари о којима причамо десила се након завршетка антифашистичког рата. Враћање имовине, обештећења, рехабилитације, ако све то самерите са реалним бројкама које су биле, према броју људи који би требало да се обештете, рехабилитују, као и да им се врати имовина, то је заправо на нивоу симболике – наводи Цветковић.

Посебна је врста симболике да у истој држави, као угледни грађани, друштвене повластице уживају и један некадашњи високи функционер који је директно везан за Голи оток и један затвореник са Голог отока.

– Последице неће доћи за носиоце тог режима. Нико неће одговарати за те злочине иако су за оне ратне многи одговарали. Они који су заслужили друштвене привилегије, макар и нечасним радњама, који су учествовали у злочинима, никад неће бити изведени пред суд иако ће се можда учити о њиховим злочинима. Већина актера није међу живима, а они који и јесу су деведесетогодишњаци. Друштвени тренутак је пропуштен – каже Цветковић.


Јелена Чалија
Oбјављено: 27.06.2012




*****

If you would like to get in touch with me, Aleksandra, please feel free to contact me at ravnagora@hotmail.com


*****

Подносиоци захтева за рехабилитацију ђенерала Михаиловића онемогућени да уђу у судницу / "Правда.rs" June 25, 2012


Правда.rs
25. јун 2012.

БЕОГРАД – Српски либерални савет упутио је данас протест Првом основном суду у Београду због онемогућавања подносиоцима захтева за рехабилитацију генерала Драгољуба Михаиловића да присуствују заказаном рочишту.



На рочишту 22. јуна онемогућен је улаз у судницу председнику Удружења Југословенске војске у отаџбини Душану Ђукићу, учеснику Равногорског покрета Слави Чортомићу и потпредседницима Српског либералног савета. Сви поменути су били редовно најављени надлежним органима суда.

СЛС као подносилац захтева и један од зачетника борбе за рехабилитацију генерала Михаиловића нада се да је споменут пропуст ненамеран и да се неће поновити – каже се у саопштењу СЛС.




*****

If you would like to get in touch with me, Aleksandra, please feel free to contact me at ravnagora@hotmail.com


*****

Wednesday, June 27, 2012

Perfidije jugoslovenskih komunista u Drugom svetskom ratu 1943.godine – Komunistička zloupotreba Gestapoa / Novica Stevanović June 27, 2012 "Savremena Istorija"



Novica Stevanović
 Pukovnik u penziji

Nastojeći da ublaži posledice dezinformacija o aktivnostima Jugoslovenske vojske u Otdžbini, koje su dolazile s britanskog radija “Bi-Bi-Si-ja”, i Kominternine “Slobodne Jugoslavije”, u savezničkoj specijalnoj operaciji za slamanje JVUO i dovođenje komunističkog lidera Tita na vlast, iz štaba Vrhovne komande Jugoslovenske Kraljevske vojske progovoriće, sredinom jula 1943, Ravnogorski – radio “IKS”, ali na svom putu legitimiteta komunističkog Politbiroa, i njegovog Partizanskog pokreta, ka Avnoju i Teheranu, iz dubine podzemlja u učvršćivanju svoje potonje propagande, kao condicio sine qua non, izroniće slučaj “Vranić…”

“Ovde Radio-stanica ‘IKS’. Govorimo iz slobodnih jugoslovenskih planina svakog dana u 16 časova na talasnoj dužini u sektoru od 44 metara. Ovo je prva emisija ove jedine Slobodne radio-stanice koja postoji na tlu Jugoslavije. Bilo je dosad više slobodnih stanica, koje su govorile za narod na našem jeziku, ali nijedna nije bila u zemlji. Sve su one u inostranstvu i sve posmatraju naše prilike, naša stradanja, naše patnje sa udaljenosti više hiljada kilometara…” (Spikeri kapetan druge kl. Nikola Milovanović, potporučnik dr Vojin Andrić, kaplar-đak Branislav Nešić.)

Tako se s Ravne gore, 12. jula 1943. godine, oglasio prvi radio Ravnogorskog pokreta, nastavljajući:

“Za poslednja dva meseca Gestapo je primio u službu veliki broj agenata iz komunističkih redova. I dosad su komunisti odlazili u Gestapovce, ali ova poslednja navala kazuje ubedljivo, da se sada radi po jednom utvrđenom planu. Svesno svoje nemoći, vođstvo partizana izdalao je naređenje izvesnom broju svojih pogodnih pristalica da uđu u Gestapo i otuda pomoću Nemaca organizuje borbu protiv Dražine organizacije. Sva veća hapšenja koja su izvršena u poslednje vreme od strane Gestapoa, kako u Beogradu tako i u unutrašnjosti Srbije, izvedena su po dostavi novih agenata komunista. Skrećemo pažnju, naročito varoškom stanovništvu, da se čuva provokacije svake vrste i da ime svakog agenta, ukoliko koji bude otkriven, dostavi najbližem pretstavniku jugoslovenske vojske. A naši seljaci već znaju šta se radi sa nepoznatim licima, koja se šunjaju po selima pod raznim izgovorima. Komunisti, koji se stavljaju u službu Gestapoa, nimalo se ne stide da se pojavljuju u nemačkoj unifromi. Po gradovima oni to ređe čine, ali u selima su vrlo česti gosti. I kad zbog njihovih postupaka pukne puška, i obori nekoga od ovih izdajnika u nemačkoj uniformi, onda pada 100 nevinih srpskih glava u cilju odmazde”. (Vojni arhiv Ministarstva odbrane Srbije, Arhiva VK Kraljevske jugoslovenske vojske (ČA), Br. reg. 1/1-3, k-17.)

Šef Gestapoa u Srbiji nemački general Majsner, u razgovoru s bugarskim generalom Stančevim, govorio je te 1943. godine: “U toku ovih dana Gestapo sprema masovna hapšenja od pet do šest hiljada ljudi, i to samo iz Beograda. Spiskove lica u Gestapou spremaju Srbi, koji su tamo na službi… Sva hapšenja se vrše po uputima Srba koji su u službi Gestapoa…” (Isti izvor, 8/8-1, k-18, vk-h-112)

I na kraju, u kontekstu Gestapo-aktivnosti pomenimo jednu izjavu Udbi Živojina Đurića (Bela Crkva, početak oktobra 1960): “Iz Ravne Banje pošli su Rade Stanisavljević, i (ja) Đurić Živojin, i otišli noću na sastanak sa Đurić Radoslavom, major BJV, komandant ‘četničkog štaba 110’ (i Južnomoravskog korpusa JVUO)…. On (Đurić) je nastojao da me ubedi da je Vera (Pešić), prividna sekretarica ministra unutrašnjih poslova Tase Dinića (u Nedićevoj vladi) bila nacionalista i radila za (partizanski) NOP”. Dalje Đurić kaže da je “Vera često nosila pisma u crkvi Sv.(ete) Petke, na Kalemegdanu, i tu održavala sastanke sa nekim čovekom, koji po izgledu liči na Penezića. Više puta je viđao tog čoveka. To je bilo 1943.” (Arhiv Srbije, fond BIA, Dosije 1/II, fasc. CLVIII)

U to vreme, dok su u Štabu VK Jugoslovenske Kraljevske vojske stizali izveštaji o aktivnostima Gestapoa u 1943. godini, dogodio se Drugi Avnoj i Savezničko priznanje u Teheranu komunističkog partizanskog pokreta. Ali dogodio se i monstruozni zločin u selu Vraniću (tridesetak kilometara jugo-zapadno od Beograda) za koji službena istorija jugoslovenskog komunističkog režima optužuje Vrhovnu komandu Vojske Kraljevine Jugoslavije i koji je Dragoljub Pantić opisao u knjizi Noć kame, pišući sem ostalog: “U noći između 20 i 21. decembra 1943. godine, četnici Draže Mihailovića okupili su se u susednom selu Jasenku i, podeljeni u tri grupe, mučke su upali i u selo Vranić i zverski, na spavanju, poklali čitave porodice partizanskih saradnika. U 14 porodica, ko god se te noći zatekao u kući – nije preživeo. Te stravične noći, zločinci su zaklali 72 rodoljuba, među kojima 35 žena i devojaka i desetoro nedužne dece, od kojih dvoje u kolevkama…”

Tek posle pada “gvozdene zavese”, i završetka “hladnog rata” poslednje decenije 20. veka, u javnosti se mogla čuti i “druga strana” – svedočenje oficira Milisava Markovića te službene Jugoslovenske vojske o odnosu funkcije komandovanja prema odnosnom zločinu u Vraniću, u knjizi Sa Dražom u pobedu ili smrt (Toronto-Beograd, 2001, str. 62-64). On kaže: “Zauzimao sam položaj komandira 1. čete 1. bataljona Posavske brigade Avalskog korpusa, grupe Beogardskih korpusa… Kasno u jesen 1943. jedna partizanska grupa iz Srema prebacila se između sela Barič i Umke, pa preko Dubokog do Lipovačke šume. Ta sremska partizanska grupa je najverovatnije dobila naređenje da se prebaci preko Save i spoji sa kosmajskim partizanima. Komandant 2. bataljona Posavske brigade Avalskog korpusa potporučnik Spasoje Živanović Zeka, koji se nalazio u selu Meljak, obavešten je da se jedna naoružana grupa nalazi u Lipovačkoj šumi. On je odmah naredio pokret prema Lipovačkoj šumi. Jedan vod kao prethodnica sukobio se sa partizanima i počela borba. Zekin bataljon razbio je partizansku grupu ali pucnjava nije prestajala do ponoći. Po prestanku borbe, Zeka je naredio da se bataljon sa ranjenicima prebaci u selo Vranić, odakle mu je žena. Selo Vranić imalo je više partizanskih simpatizera jer su učitelj i pop još 1941. otišli u partizane. Poznavajući kuće partizanskih simpatizera, svih svojih 12 ranjenika razmestio je po njihovim kućama. Ostalo ljudstvo razmestio je po ostalim kućama. Ujutru, kad su ustali, sve je bilo mirno. Zeka je pošao sa svojom pratnjom da obiđe ranjenike. Kada je ušao u prvu kuću naišao je na užasnu sliku, dva njegova ranjenika, leže zaklana u lokvi usirene krvi. Ovakav prizor je bio i u drugim kućama. Užasnut time šta je video, naredio je da se svi odrasli muškarci iz tih kuća svežu i izvedu izvan sela i streljaju. To je i učinjeno. Svi su streljani iz vatrenog oružja. Istoga dana poslao je izveštaj komandantu brigade, komandantu Avalskog korpusa, kao i komandantu grupe Beogradskih korpusa Aleksandru Mihailoviću… Posle nekoliko dana stigao je kurir iz Vrhovne komande i doneo naređenje generala Mihailovića. U naređenju je naznačeno da se potporučniku Spasoju Živanoviću oduzme čin i da mu se zabrani bilo kakvo vršenje dužnosti kao starešine, a Vrhovna komanda će ceo predmet staviti u arhivu, s tim ako ostane živ, održi suđenje posle rata. Živanović je naređenje primio bez ikakvog prigovora…”

Očevidno da su agenti jugoslovenskog komunističkog režima dobro pročistili arhivu Štaba VK Jugoslovenske Kraljevske vojske jer do sada nisam uspeo da pronađem još neku činjenicu o toj tragediji, i gnusnom, i smišljenom, zločinu u Vraniću decembra 1943. godine, za koji je iskorišćen propust komandanta potporučnika Živanovića, koji nije postupio po “Uredbi o prekim vojnim sudovima u pripravnom, mobilnom i ratnom stanju”, u koju su unete “izmene Njegovog Veličanstva br. 322 od 5. marta 1943. godine” (Vojni arhiv, 2/1-1, k-3) i “Naredbe načelnika Štaba VK i ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije” (Uredba o formiranju i postupku narodnih sudova, isti izvor, 33/2, k-2) i “Naredbe načelnika Štaba VK od 27. septembra 1943. godine” u kojoj se, sem ostalog, kaže: “da se ni jedno ubistvo u cilju čišćenja, ili ma kom drugom cilju, više ne vrši bez presude nadležnog i propisno obrazovanog prekog vojnog suda po odnosnom slučaju… O svakom izvršenju presude ima se ovome štabu dostaviti overen prepis presude za knjigu evidencije streljanih lica…”, što sve govori da se pominjani broj žrtava u Gestapovim dokumentima može protumačiti kao dobro izrežiran monstruozan zločin komunista u redovima Gestapoa za Teheransko priznanje Jugoslovenskog komunističko partizanskog pokreta iskoristivši prethodno nastali zločin samovoljnog komandanta bataljona Avalskog koprusa.

Na takav zaključak upućuje slučaj koji se zbio godinu dana kasnije u malom istočno-pruskom selu Nemersdorfu, koji je opisao Gvido Knop, Istorija, Tajne 20. veka (Narodna knjiga, 2005, str. 175-185). Naime, kada se u zatišju borbe dogodio prvi sovjetski masakr na nemačkom tlu (postreljano iz kolektivnog skloništa 12 žitelja među kojima majka s četvoro maloletne dece i potom su s drugih lokacija donešene još 14 žrtve rata…), Gebelsova propaganda (dovedeni su lekari, poznate ličnosti i novinari iz neutralnih zemalja Švedske i Švajcarske, ali i francuski izveštači, kao i kamermani i fotoreporteri) je odmah stvorila sinonim za zlodela Crvene armije prema nemačkom civilnom stanovništvu (kasnije se pridodavalo i govorilo da su u oktobru 1944. žene brutalno silovane i zakivane za vrata od ambara, u stanovima pronađene još 72 žrtve…) pa je autor knjige zaključio: “Besna nacistička štampa nastojala je da uvede mrtve u igru ne bi li mobilisala poslednje rezerve za odavno izgubljen rat”.

Nije poznato da li su, na koji način, i s kojom svrhom, korišćeni podaci Gestapoa o stravičnom zločinu i tragediji u Vraniću u decembru 1943. godine (možda je posle razgovora s Nedićem Hitler zabranio bilo kakve manipulacije?), ali, svakako, ne slučajno, član CNK Aksentijević izvlači logičan zaključak da “Gestapo skuplja podatke… sa ciljem da kompromituju našu organizaciju kao terorističku, koja vrši gori teror nego Titove bande”, što su Avnoj, i savezničko priznanje Jugoslovenskog partizanskog pokreta – tajne vojne odluke – činjenice koje u tome nalaze svoje opravdanje. Profesor dr Ognjan Adum, sada počasni predsednik Udrženja pripadnika JVUO 1941-1945, jedan od članova štaba Vrhovne komande obavljajući poslove šifranta u Odeljenju veze, seća se da je krajem 1943. godine bilo reči o nekakvom naređenju generala Mihailovića da se Zeki skinu činovi i sudi posle rata…

No da je “slučaj Vranić” smišljena perfidija jugoslovenskog komunističkog Politbiroa, s precizno definisanim ciljevima, sem ostalog, uverava i ispovedanje njihovog člana, sudije predsednika Vrhovnog suda FNRJ – Vojnog veća, pukovnika Miroslava Đorđevića koji je, tri decenije posle umorstva armijskog đenerala Mihailovića, pokajnički ocenio: “Ako nam Bog ne oprosti, nećemo stići da se naplaćamo silnih kazni za tolike učinjene grehote. Opstajanje na vlasti samo odlaže plaćanje onoga što se jednom mora platiti”.


Novica Stevanović
Pukovnik u penziji
June 2012

http://savremenaistorija.com/?p=717


*****

If you would like to get in touch with me, Aleksandra, please feel free to contact me at ravnagora@hotmail.com


*****

Tuesday, June 26, 2012

Flawed hit piece against Mihailovich in Canada's media elicits reaction from Canadian born Michael G. Papich


*****

Aleksandra's Note: Srdja Pavlovic's Op-Ed slamming the Serbs in general and General Draza Mihailovich and his Chetniks in particular that was published by Canada's Edmonton Journal on May 9, 2012 elicited a passionate reaction from many who immediately recognized the serious flaws in the piece. A number of people responded, many of whose responses remained unpublished. The letter below, written by Canadian born writer Michael G. Papich, was among those responses to Pavlovic's hit piece that remained unpublished in the Edmonton Journal but will see the light of day here on www.generalmihailovich.com.

My thanks to Mr. Papich for taking the time and caring enough to respond to Pavlovic, knowing full well that there was little chance of publication, as is the case with so many testimonies written over the years on behalf of the Serbs.

Sincerely,

Aleksandra Rebic

*****

May 19, 2012
Opinion Editor
Edmonton Journal
10006 101 St NW
Edmonton, AB T5J OS1

Dear Sir:

RE: My comments regarding Srdja Pavlovic’s May 9th, 2012 column in the Edmonton Journal, Rewriting the past a bad idea; Don’t use Nazi-era figures for modern agendas."

http://www.edmontonjournal.com/news/news/6590429/story.html:

In the flawed record of historical events is the myth that Draza Mihailovich was a WWII German collaborator.

For the record, let one review the findings of Canadian born David Martin as revealed in his book, The Web of Disinformation: Churchill’s Yugoslav Blunder. It was Martin who reported on how Churchill was deceived by James Klugmann, a Soviet Communist mole in the service of British Intelligence (SOE) located in Cairo, Egypt. Among other things, Klugmann falsified vital reports, crediting the anti-German actions of Mihailovich’s Chetniks to Tito’s forces. Klugmann was associated with the notorious Cambridge Five Communist moles: Kim Philby, Guy Burgess, Donald Maclean and Anthony Blunt. Consequently, Churchill stopped supporting Mihailovich and re-directed arms and supplies to Tito’s forces. Tito did fight the Germans but used most of the arms to fight a civil war against the Chetniks and with those arms Churchill enabled securing Yugoslavia as a Communist State. After the war, Churchill revealed in a speech made in Belgium that his greatest blunder in WWII was switching his support from Mihailovich to Tito.

David Martin, an author, WWII RCAF veteran, historian and foreign policy advisor for an American Senator, also wrote the books Ally Betrayed and Patriot or Traitor which clarified Mihailovich’s non-collaboration with the Germans. Mr. Martin was the organizer and director of the postwar Committee for a Fair Trial for General Draza Mihailovich. Among his credentials, Mr. Martin was an Associate Editor for the American Bar Association’s Standing Committee on Law and Security and also a member of the Board of Accuracy in Media.

Tito, a Moscow trained Communist, was an outlaw and leader of the Communists in Yugoslavia before the German attack on Yugoslavia in April of 1941. Prior to that attack, the two infamous tyrants, Hitler and Stalin, entered into a infamous pact and one of their goals was to divide Poland between them. However, Hitler planned to double-cross his partner Stalin by attacking the Soviet Union in an operation called Barbarossa which was to begin in early May of 1941 to ensure a timely defeat of the Soviets. Hitler’s misfortune was the upstart guerilla resistance of Draza Mihailovich, the recognized first successful anti-Nazi guerilla fighter of WWII. Hitler was preoccupied with trying to wipe out Mihailovich’s resistance and was forced to delay the start of Operation Barbarossa from May 15, 1941 to June 22, 1941. That delay may have cost Hitler the war, as the German Army stalled 20 miles outside of Moscow during one of the worst Russian winters in years with limited supplies of food, fuel, and warm clothing - shades of Napoleon’s attack and defeat some one hundred and thirty years earlier.

Now, on June 22, 1941 Tito did not attempt to join the fight against Hitler’s forces. Why should he? His boss was Stalin who was in a Pact with Hitler. At the same time, Ante Pavelic, Croatia's leader, was one of Hitler's most loyal allies. Thus, fascist Pavelic and communist Tito were on the same side! Near the end of the war, many of Pavelic’s fascist Ustashe joined Tito’s Partisan forces against the Royalist forces (Chetniks) of Mihailovich.

Another noted Canadian diplomat - author, poet, multi-linguist, and University head - Watson Kirkconnell - wrote the following poem in 1946 which summarized events in the former Yugoslavia during WWII. Srdja Pavlovic should take heed!


Draza Dies a Martyr

By Watson Kirkconnell


The cheeks of every honest man
Are wet with tears today;
And everyone, at murder done,
For justice kneels to pray.

The evil deed that Tito did
Smells foul to honest men;
The world will weep at Draza's death
Till freedom comes again.

Tito a triple traitor was,
A life-long cheat and knave,
Who sought through Soviet tyranny
To make his land a slave.

While Stalin kissed with Hitler
Tito kissed Hitler too,
And blessed the bloody Nazi band
That raped and sacked his native land.
The Serbs and Draza made a stand
But Tito was untrue.

And when the Soviets joined the war
And Tito turned to kill
He fought not for his country-folk
But fought for Stalin still.

When Draza won a victory,
Black Tito claimed the credit.
A radio on Russian soil
In noisy clamor said it.

In vicious folly the Allies
Then bowed to Stalin's orders,
And gave to Tito countless guns
To join the fight on Hitler's Huns;
But Tito murdered Serbia's sons,
Who guarded Serbia's borders.

Cold Stalin's orders must be served;
The Serbs must not be free:
Convicted by a mighty lie,
Draza Mihailovich must die
Who stands for liberty.

Five hundred Yankee airmen
Give Tito back the lie;
They know the truth of Draza
Whom Tito dooms to die.

But Tito will not hear them speak;
Foul murder is his aim;
Three of his bloody generals
Conclude a court of shame.

And as the summer sunshine dawns
Upon white Belgrade town,
The guns of murdering Communists
Shoot noble Draza down.

At last the Yanks and English see
No deed is on the level
That sells the saints and heroes out
To please a bloody devil.

The lying clamors of their press
And radio have ceased,
And men and nations now begin
To see the folly and the sin
Of hoping by foul means to win
The friendship of a beast.

Pale Churchill gnaws his black cigar
To hear of Draza's doom;
The haggard ghost of Roosevelt
Is restless in the tomb;

But in the reeking Kremlin
Where bloody Stalin stands,
The tyrant laughs in bloody glee
And cringing servants shrink to see
Fresh blood upon his hands.

But all shall speak of Draza,
And all shall tell his worth,
Long after bloody autocrats
Have vanished from the earth.

For through all lands and nations
His name shall glorious be
When, the comfort of all souls,
Serbs, Balts, Ukrainians and Poles ---
And Russians -- shall be free.

Then let us pray for Draza,
That he with God may dwell,
His tortures done, his warfare over,
Among the saints for evermore.
While Tito rots in hell.


Watson Kirkconnell
1946

NOTE: Even though the rescue of the "500 Yanks" (Americans) mentioned in the poem was a classified secret in the United States, the details were more recently published in the book, The Forgotten 500, by noted author Gregory Freeman. Along with the protection, food, lodging and medical assistance provided by Mihailovich’s men was the incredible evacuation of the Americans and other Allied airmen who had fallen into Nazi-occupied territory in Yugoslavia in 1944 while fighting the Hun. The evacuation was called Operation Halyard, the greatest rescue from behind enemy (German) lines ever.


Respectfully,

Michael G. Papich
Canadian born.


*****

If you would like to get in touch with me, Aleksandra, please feel free to contact me at ravnagora@hotmail.com


*****

Sunday, June 24, 2012

Титов биограф о Дражи / Милослав Самарџић June 24, 2012

Press Online
Милослав Самарџић
June 24, 2012

Miloslav Samardzic
Belgrade, October 2010
Photo courtesy of Milton and Shirley Friend

Београдски новинар Перо Симић, познат као биограф Јосипа Броза Тита, и то најбољи, јер је у домаћим и руским архивима успео да сакупи све битне податке о овом диктатору - објавио је књигу ''Дража - смрт дужа од живота'' (Службени гласник, Београд, 2012). О Брозу Симић је објавио низ књига, од којих је најобимнија последња, ''Тито - тајна века'' (400 страница формата Б-5, тј. већег формата). Ту проблематику он истражује годинама, а сада се први пут окушао на новом терену.

Целу причи о Дражи, а истовремено и о четницима, партизанима, усташама, Немцима, недићевцима... Симић даје на 288 страница мањег формата (А-5), што значи да је у старту имао да реши питање сажимања, односно драстичне селекције материјала. То питање је, иначе, сјајно решио француски историчар Шарл Дил у књизи ''Историја Византијског царства''. Хиљадугодишњу историју ове велике и моћне државе он је успео да сажме на свега 160 страница мањег формата!

Симић је себи отежао задатак потрошивши чак трећину књиге на предратно доба, али се ипак добро снашао, фокусирајући се на западну силу задужену за наше просторе - на Велику Британију. Поглавља о Британцима чине најбоље делове његове књиге. Јасно се види пресудна улога ''Гордог Албиона'' на ток ратних догађаја у Југославији, односно стратегија навлачења Црвене армије далеко на запад, како Западни савезници не би трпели губитке гонећи Немце од Француске према истоку, или од Балкана према северу. ''Они који су Југославију 1941. гурнули у рат, три године касније били су спремни да, зарад својих калкулација са Стаљином, Тита изгурају на трон Југославије, по цену изазивања грађанског рата у Србији која им је 1941. била главни ослонац за извршење државног удара у Југославији. И у којој је Михаиловић и крајем 1943. имао више присталица од Тита'', пише Перо Симић.

Поред осталог, аутор побија и лажирани извештај британског генерала Маклејна ''Партизански покрет у Југославији'' из јесени 1943, према коме партизани имају чак 220.000 војника, а у борбама су тако ефикасни да на једног свог погинулог убијају чак пет Немаца...

''Михаиловић је у то време практично већ прекинуо односе са Британцима. Прекипело му је кад је Радио Лондон његово ослобађање свих градова у Источној Херцеговини и Санџаку (од Немаца и усташа - прим. М.С) приписао комунистима, а партизанске нападе на Југословенску војску у отаџбини као њихову борбу против Немаца'', наводи Симић.

Као и у својим претходним књигама, Симић части читаоце низом пикантерија. Тако он открива да је ''Михаиловићеве везе са Хрватском током рата из Земуна одржавао писац Густав Крклец''. Иначе, у Дражиним плановима везаним за Извршни одбор Централног националног комитета Краљевине Југославије - а то је у ствари била нова југословенска влада, створена кад и нелегална Шубашићева Привремена влада - помиње се још један познати Хрват, тада професор у Београду, др Виктор Новак.

Симић је сакупио све Титове депеше послате у Москву и прецизно је сабрао: вођа комуниста у њима је знатно чешће осуђивао Дражу, него Хитлера и Павелића заједно!

Симић је пронашао и извештај енглеске обавештајне службе о мучењу Драже марта 1946. године. Ово је важно јер званична историја и даље верује изјавама удбаша да су са Дражом поступали изузетно хумано. ''Дража је био зачуђен, скоро запрепашћен одличним условима и третманом'', пишу водећи државни историчари на ову тему, др Коста Николић и др Бојан Димитријевић, у најновијем издању своје књиге ''Генерал Драгољуб Михаиловић 1893-1946, биографија'' (Завод за уџбенике, Београд 2011, страна 479). Симић пак открива да је Дража мучен по ''методу Лазић- Бедековић'', названом тако по шефовима београдске и загребачке Удбе. Ову методу успеле су да преживе само две особе, али су ускоро и оне преминуле. ''Михаиловић се опирао до последње неописиве тортуре. Тада је проговорио. Однет је натраг у своју ћелију го и сасвим измењеног лика. Сада је на лечењу ради опоравка да би се могао појавити на суђењу. Речено му је да ће ако буде повукао једну реч из своје (изнуђене) изјаве поново претрпети ова мучења од А до Цет'', пише у енглеском документу. Дража се ипак опирао и мучење је поновљено. Поново је сломљен, али се опирао и на самом процесу.

До пропуста у Симићевој књизи довели су извори које је користио. Књига има преко 400 фуснота, од којих се у око 40 посто случајева аутор позива на архивску грађу (углавном Архив Југославије и Војни архив), а у око 60 посто на литературу и штампу. Од литературе, Симић најчешће цитира др Косту Николића и др Бојана Димитријевића, и то управо њихов поменути рад који глорификује Удбу. Цитира и старе комунисте, попут Петрановића, Дедијера, Марјановића, Ђиласа... Ту је и књига ''Четници'' хрватског аутора Јозе Томашевића, која углавном подржава историју социјалистичке Југославије, а ту су и неизбежни удбаши: Никола Миловановић Грба, Милован Пејановић, Слободан Крстић ''Уча''... Симић доста користи и зборнике докумената које су приредили комунисти.

Друга страна је слабо заступљена и то највише кроз књиге једног левичара из Дражиног окружења, председника Социјалистичке партије и радничких синдиката, др Живка Топаловића. У његовим књигама лоше је прошао десничар војвода Доброслав Јевђевић, и обратно - Топаловић је негативан лик у Јевђевићевим мемоарима, али њих Симић не цитира, па се то не види (разуме се, ово је само илустрација важности принципа ''да се чује друга страна'').

Неколико пута цитира се капетан Звонко Вучковић, једном пуковник Велимир Пилетић и једном браћа Кнежевићи (''Слобода или смрт''). Неколико пута цитира се и ''Књига о Дражи''. У другу страну могу се урачунати и Американац Дејвид Мартин, као и др Иван Авакумовић, кога за разлику од Мартина Симић цитира само симболично.

За одговоре на нека од кључних питања Симић позива у помоћ Станислава Кракова, сестрића Милана Недића, који је у одбрану ујака уложио сав свој таленат, али се, на жалост, није држао фактографије.

Када је реч о немачким изворима, Симић је направио несрећан избор определивши се за књигу ''Срби у Ратном дневнику Вермахта''. Књига је мала, прегледна и једноставна за коришћење, али, сем што је оскудна, јер не бележи многе важне догађаје, она и није дневник у правом смислу те речи, већ су немачки војни историчари накнадно бележили догађаје, често у складу са дневнополитичком ситуацијом, а неретко и уз директно фалсификовање оригиналних извештаја.

У глави о суђењу ђенералу Дражи Симић није користио оригиналне стенограме, већ неки од више поратних фалсификата. Примерице, у једном од тих фалсификата, који он цитира, стоји: ''У Драгољуба Дражу Михаиловића упрте су очи свих присутних. Публика га дочекује пригушеним протестима, настаје жагор и негодовање''. Док у оригиналном стенограму пише: ''Први улази Драгољуб - Дража Михаиловић у кога су упрте очи свих присутних. Публика дочекује оптужене пригушеним протестима и настаје жамор негодовања и мржње''.

Симић користи и Дражине исказе у истрази, мада је доказао да су изнуђени под страшним мукама и дакле нетачни.

Све у свему, док је у књигама о Титу Симић максимално избегавао ''достигнућа'' (нео)комунистичке историје, у овом случају он се на њих доста ослања и последице су неминовне. Пре свега, он полази од нетачне премисе да је Краљевина Југославија безусловно капитулирала 17. априла 1941. и зато му у целој књизи измиче законски оквир догађаја. Краљевина је, дакле, постојала све до 1945. године и, као и све друге земље, имала је само једну владу и само једну војску. Када је реч о Југословенској влади, Симић је пише малим словом и по правилу уз неки негативан придев: ''избегличка'', ''у расулу'', ''посвађана'', ''раштимовани оркестар''... Има и поглавље: ''Влада изгубила сваки ауторитет''. Одвела би нас далеко расправа на тему да ли је влада коју су водили академик Слободан Јовановић, дипломата др Божидар Пурић и радикалски лидер др Трифуновић заслужила такве епитете, и која влада би уопште успела да се одупре Британцима - углавном, придев који је несумњиво тачан Симић у целој књизи користи само једном, и то успут: ''Легитимна влада''.

Ништа боље не пролази ни Југословенска војска. Ово име, основно и једино тачно, дакле исто као и пре рата, у чему и јесте суштина - Симић уопште не користи. Користи једну од интерних ознака - Југословенска војска у отаџбини (са малим ''о''), као и термин Равногорски покрет. ''Био је министар владе која је изгубила сваки ауторитет у земљи, вођа Равногорског покрета који је тежио да по завршетку рата постане главни политички фактор у земљи'', пише он за Дражу, третирајући Југословенску војску као Равногорски покрет, а Равногорски покрет као ''Народноослободилачки покрет'' (''две војске'').

На страну што нема говора о плановима за послератну доминацију, Дража није био ни члан Равногорског покрета, јер су тада, као и у другим демократским земљама, војска и политика били одвојени. Равногорски покрет, на челу са др Стеваном Мољевићем, основан је крајем 1943. године, са задатком да се бави националном пропагандом и да координира рад политичких странака, пошто је њихова инфраструктура добрим делом била уништена.

Укратко, четници су били Југословенска војска, а партизани оружане формације илегалне КПЈ, због чега се њихов пропагандни назив, ''Народноослободилачка војска'', мора писати под наводницима, као на пример и ''Ослободилачка војска Косова''.

Борбе у устанку 1941. Симић назива ''сарадњом два покрета отпора'', без упуштања у суштину приче. Другим речима, не помиње уништење најјаче формације после Априлског рата, српске жандармерије, и хапшење њеног команданта пуковника Тришића, а ти догађаји, за које одговорност сносе германофили на челу са Димитријем Љотићем и Миланом Недићем, директно су допринели размаху комуниста и натерали Дражу да нешто учини дипломатијом (''сарадњом''). И овде Симић опширно цитира Кракова. Милан Недић је, мада из позадине, најпозитивнији лик. Тито је покварен али способан, а Дража добронамеран али неспособан. Све борбе против Немаца 1941. приказане су као заједничке, а у стварности борбе су водили четници, док су се партизани извлачили да би ''уређивали позадину''. То би се видело навођењем губитака једних и друих. Али, губици се наводе само за Краљево. У том извештају о губицима партизани се једноставно не помињу. Не каже се да они нису имали губитака, па то читалац тешко може закључити, нарочито у контексту приче. Преговори Тито - Дража дати су површно, тако да се ни ту не види суштина догађаја. Не помиње се ни Дражин предлог да се борбе воде само против усташа у НДХ, јер је моментално само то корисно. Доста је опширан цитат неког поратног Титовог говора ''друговима из Босне'' о овим преговорима, а на основу дневника Алксандра Ранковића, уз сугестију да је Драгиша Васић био совјетски шпијун. Ту се тврди и да четници нису знали ко је Тито (мада су, наравно, знали). Ово је чудно, јер је у својим ранијим књигама Симић доказао да Титове изјаве и сведочења немају вредност.

Ево још неких фактографских грешака.

Симић пише да је Лозница ослобођена 6. септембра (треба: 31. август 1941), затим да су на друму Крагујевац - Горњи Милановац Немце поубијали партизани (нису учествовали у борбама, тј. поубијали су их четници), да су 2. новембра 1941. партизани напали Пожегу (напали су четници Ужице, а у контранападу следећег дана партизани Пожегу), да су Немци децембра 1941. стрељали мајоре Мишића и Фрегла (одвели су их у ропство), да је прва немачка потерница била за Дражом (била је за Рачићем августа 1941, када је одлазио у Босну), да је Југословенска влада издала Дражу (остала је уз њега до краја), да је ''Тито је у долини Неретве нанео историјски пораз четницима'' (победили су четници), да су Дражини команданти Војислав Лукачевић и Павле Новаковић ''прешли код Тита'' (заправо су, на подстицај Британаца, основали Независну групу националног отпора, коју су партизани напали с леђа дак је она нападала Немце и усташе у области Требиња), итд.

Важније од овога су тезе о издаји Дражине деце и Николе Калабића. Дражину децу комунисти су у ствари заробили и мобилисали. Тачна формулација за оно што су Гордана и Бранко наводно рекли новинама, гласи: комунисти кажу да су они то рекли. Чак и факсимил једног Горданиног писма Дражи из пролећа 1944, писаног у области Равне Горе, у коме му се она обраћа са ''драги тата'' и жали што се нису могли срести тих дана, Симић потписује са ''љутња ћерке'', у контексту приче о издаји. А заправо је то писмо контра доказ.

Причу о издаји Николе Калабића Симић преузима делом од Николића и Димитријевића, а делом од удбаша, одакле су је и они преузели давних дана. За аутора ових редака понављање те приче биће мотив више при писању књиге ''Прави и лажни Калабић''.

Један од озбиљнијих Симићевих пропуста гласи: ''Црногорски четнички командант Павле Ђуришић, почетком 1942, хвалио се да је у пљеваљском, чајничком и фочанском срезу убио чак 9.200 људи - 1.200 бораца и 8.000 цивила''. У фусноти, неколико страница касније, он напомиње: ''Овај документ је сумњиве аутентичности, јер је сачуван само његов неоверен препис, направљен после Другог светског рата за потребе монтираног процеса генералу Михаиловићу''. Дакле, и објашњење у фусноти, на коју већина читалаца неће обратити пажњу, је неуверљиво. Ово је један од комунистичких фалсификата, а иначе односи се на почетак 1943, а не 1942. године.

И уопште оцене четника и партизана Симић преузима од (нео)комуниста. ''ЈВуО није била класична, хијерархијски стриктно устројена војска, већ се сваки њен део прилагођавао условима у којима је деловао'', пише он на једном месту. А на другом додаје: ''У то време генерал Михаиловић покушао је да дисциплинује своју хетерогену, неретко распојасану војску''. У овим приликама Симић цитира по једну Дражину критичку наредбу, срачунату на очување дисциплине, али не цитира ни једну похвалну наредбу, тј. не даје контекст и пуну слику догађаја.

У целој књизи подразумева се да комунисти од почетка до краја имају већину западно од Дрине, као и да су четнички команданти у тим крајевима само формално признавали Дражину врхову команду, а ''нису озбиљно схватали његове директиве''.

С друге стране, за Тита и партизане Симић пише: ''Због партијског карактера своје војске Тито је имао предност и у дисциплини официрског кадра, а Михаиловићеви одреди су и у Србији, а поготово у другим деловима Југославије, представљали више аутономне територијалне јединице него праву субординисану војску''.

Било би занимљиво видети како се то припадношћу некој странци аутоматски, без академије, постаје добар официр, али овде је важније напоменути да је у то доба појам ''Србија'' био другачији него данас. Тада су постојале бановине, и то једна словеначка, две хрватске и шест српских. На пример, западно од Дрине протезала се Дринска бановина, са седиштем у Сарајеву, а њена територија била је и источно од Дрине, укључујући и Чачак. Ни влада, ни војска просто нису имали представу о Дрини као граници.

Међутим, чим крене стазом података које је сам открио, Симић је на добром трагу. Тако он наводи да је у завршним операцијама Битке за Србију учествовало 414.000 војника Црвене армије, 26.000 партизана доведених из целе земље и 15.000 партизана из Србије. Недостаје само други део слагалице: четника је и тада било више, али нису имали оружје и муницију.

Нека на крају буде забележена једна од најчешћих погрешних фраза: Дража је прекинуо борбу против Немаца због репресалија, а Тито не, јер није марио за репресалије.

И ову фразу најбоље демантује математика: Немци су стрељали неупоредиво више ''ДМ присталица'' него комуниста. Друго, Тито није ни почињао борбу против Немаца, већ се од њих увек склањао; офанзивне операције водио је пре свега против четника, који су му целог рата били неприијатељ број један. И треће, Дража је само повремено прекидао борбу против Немаца, а иначе ју је увек водио, сагласно могућностима. Највећу офанзивну акцију против Немаца и њихових савезника покренуо је две године после тог наводног прекида, септембра и октобра 1943. Ту операцију зауставили су партизани, нападајући четнике с леђа.


Милослав Самарџић
June 2012

http://www.pressonline.rs/sr/blog/VIPblog/post/37/%D0%9C%D0%B8%D0%BB%D0%BE%D1%81%D0%BB%D0%B0%D0%B2+%D0%A1%D0%B0%D0%BC%D0%B0%D1%80%D1%9F%D0%B8%D1%9B/41045/%D0%A2%D0%B8%D1%82%D0%BE%D0%B2+%D0%B1%D0%B8%D0%BE%D0%B3%D1%80%D0%B0%D1%84+%D0%BE+%D0%94%D1%80%D0%B0%D0%B6%D0%B8.html


*****

If you would like to get in touch with me, Aleksandra, please feel free to contact me at ravnagora@hotmail.com


*****

Saturday, June 23, 2012

Unrepentant Croatia and the Chetniks - Julia Gorin and Andy Wilcoxson / "Republican Riot" June 22, 2012


Aleksandra's Note: For years now Julia Gorin has been exposing conveniently ignored facts and truths about the various scenarios involving the Balkans, particularly the former Yugoslavia and its various peoples. Her gifts as a communicator and writer and the fact that she is an intelligent, thoughtful person who is able to cut through all the nonsense and depravity masquerading as "news" and "history" make her both unique and exceptionally valuable in the field of true journalism. There are few like her in that field these days, and every blog of hers reminds us what true journalism is supposed to be.

I, among many others, remain grateful that she cares enough about "truth" and "accuracy" to put herself on the line all the time. She is a brave woman of integrity, and if I could, I'd nominate her for a Pulitzer Prize. And if I had anything to say about it, she'd win that prize.

Below, I'm posting an excerpt from her blog about the progress of Croatia's entrance into the EU. The entire blog is well worth reading.

You will find the link to it at the end of Hague analyst Andy Wilcoxson's musings about the the myth of Chetnik "collaboration with the Nazis" during WWII.

Sincerely,

Aleksandra Rebic

*****

By Andy Wilcoxson:

"I think there were probably some Nazi collaborators among the Serbs, but I don’t think there was a single country occupied by the Nazis where there weren’t collaborators.

What I do know is that the Chetniks [Serbian guerrillas] raised a rebellion against the Nazi occupiers, and that the vast majority of Serbs were either Communist Partisans or Royalist Chetniks. I also know that Truman posthumously gave [Chetnik] General Mihalovic the Legion of Merit. The fact that Truman gave him the award *after* the Communists executed him for “collaborating with the Nazis” tells me that President Truman didn’t put any stock in the allegations of Nazi collaboration [by Mihilovic’s Chetniks], which he was certainly aware of when he decided to give him the award because the allegations were all over the media by then.

I also know that if you go to a library and search the microfilms of American newspapers for stories mentioning Chetniks during World War II, especially 1941 and 1942, it was reported at the time that the Chetniks were leading the rebellion against the Ustasha and Nazi occupation forces in Serbia.

Amazing how they can re-write the history of the 2nd World War to turn the Serbs into the Nazis they fought against and get away with it, when it was obvious to EVERYONE during the war that the Serbs sided with the Allies."

Hague analyst Andy Wilcoxson
2012


UNPRECEDENTED: First Time Someone in U.S. Officialdom Puts Brakes on WWII-Unrepentant Croatia’s EU Entry

http://www.juliagorin.com/wordpress/?p=2854



*****

If you would like to get in touch with me, Aleksandra, please feel free to contact me at ravnagora@hotmail.com


*****

Friday, June 22, 2012

Predstavljena knjiga o Draži Mihailoviću - „Draža - Smrt duža od života“ / "Novosti" June 22, 2012


Novosti
V. N.
22. jun 2012. 20:57
June 22, 2012

Knjiga Pere Simića „Draža - Smrt duža od života“ predstavljena je u Beogradu u prisustvu autora, akademika Matije Bećkovića i urednika Petra Arbutine


Pero Simić i Matija Bećković

KNJIGA Pere Simića „Draža - Smrt duža od života
predstavljena je u knjižari „Glasnik“ u Beogradu u prisustvu autora, akademika Matije Bećkovića i urednika Petra Arbutine. Bećković je u svojoj besedi poredio životne priče Josipa Broza Tita i Mihailovića i ocenio da su njihovi životi i sudbine isprepletani.

- Jedan je bio maršal - titula za koju se do tada u srpskoj vojsci nije znalo, a drugi general koji se celoga života borio za Srbiju. Jedan je bio „heroj“ za koji se i dalje vezuju nostalgična sećanja, dok je drugi bezgrobnik i mučenik koji i posmrtno strada - rekao je Bećković.

Autor ove biografije smatra da su o Mihailoviću do sada pisane crno-bele knjige, mahom crne, a da je on pokušao da krene težim putem i ne prećuti niti skriva istorijske činjenice.

- Pokušao sam da otkrijem što više novih činjenica kako bi čitaoci sami sudili - rekao je Pero Simić.

U knjizi se prvi put objavljuju neki dokumenti, depeše tajnih službi, Titovi dokumenti... a „u paketu“ sa njom dobija se i tonski zapis sa suđenja Mihailoviću.


http://www.novosti.rs/vesti/kultura.71.html:385380-Predstavljena-knjiga-o-Drazi-Mihailovicu


*****

If you would like to get in touch with me, Aleksandra, please feel free to contact me at ravnagora@hotmail.com


*****

DRAŽA - SMRT DUŽA OD ŽIVOTA (3) - Zatvor zbog zdravice / "Novosti" June 22, 2012


Novosti
Pero Simić
22. jun 2012. 18:19
June 22, 2012

Posle incidenta u kafani, kažnjen zatvorom i izbačen iz garde. Sprovodnik voza sa mrtvim kraljem Aleksandrom
Oficirski karton Draže Mihailovića

Oslobađanjem Srbije, u jesen 1918, za poručnika Mihailovića rat nije bio završen. Još pre oslobođenja Beograda, treći put krenuo je prema Kosovu i Metohiji. Za razliku od arnautske pobune 1913. i povlačenja srpske vojske 1915, ovog puta je u ove nemirne krajeve ušao preko Makedonije, a Kosmet je napustio početkom 1919.

Sa svojim Prvim jugoslovenskim pukom otišao je u Skoplje, u kojem je ostao od aprila do septembra 1919, kada je kao najbolji oficir u puku predložen za premeštaj u Kraljevu gardu u Beogradu.

Kad se posle osmogodišnjeg ratovanja vratio u Beograd, verovatno ni slutio nije da će se u Kraljevoj gardi skrasiti samo četiri meseca. Iznenadnom prestanku službe u gardi prethodio je incident koji se nekoliko trenutaka pred novu 1920. desio u beogradskoj kafani "Sloboda" u Masarikovoj ulici, u strogom centru prestonice.

- Novu 1920, svedočio je jednom prilikom Mihailović, dočekao sam u kafani "Sloboda" u društvu sa gardijskim poručnikom Stefanom Bohunickim, koji se, držeći zdravicu, dotakao boljševičke revolucije, apostrofirajući da naša sloboda ima da dođe sa istoka.

- Moj drug je produžio zdravicu upućenu meni, a od susednog stola je došla pretnja građanina Svetozara Pribićevića (političkog prvaka Srba iz Hrvatske). Ja sam izvadio revolver, stavio ga na sto i kazao: "Da vidim ko je bolji Srbin od mene!"

- Ubacio sam metak u cev i pištolj držao pred sobom. Moj drug je produžio zdravicu, ali tada interveniše od susednog stola sudski potpukovnik Raka, čije prezime ne znam, a koji je poznat kao prljav čovek iz Solunskog procesa, jer je bio lažni svedok protiv Apisa.

Zbog ovog prekršaja Bohunicki je posle zatvora poslat na albansku granicu, a Mihailović je prošao bolje. Kažnjen je sa 15 dana zatvora, izbačen iz garde i ponovo vraćen u Skoplje, gde je postavljen za vodnika.

Kaznu je dobro podneo, jer ga je komandant Skopskog pešadijskog puka ubrzo uzeo za svog ađutanta, tri meseca kasnije odlikovan je novom Zlatnom medaljom za hrabrost, avgusta 1920. odobrena mu je ženidba, a u jesen te godine unapređen je u kapetana druge klase.

Za životnu saputnicu odabrao je Jelicu Branković, ćerku nekadašnjeg pešadijskog pukovnika Jevrema Brankovića, sestru svog klasnog druga Borivoja Brankovića.

Prvo dete, sina Branka, Dragoljub i Jelica dobijaju 1921. u Skoplju. I druga prinova bila je muška, ali je Ljubivoje umro kao beba. Treći sin, Vojislav, dolazi na svet 1924, dve godine kasnije i ćerka Gordana.

U proleće 1921. kapetan Mihailović se prijavio za Višu školu Vojne akademije u Beogradu, u leto je premešten u Sarajevo, a 1. oktobra, kad je počela nastava u Vojnoj akademiji, vratio se u Beograd.

Te godine Mihailović je odlikovan Albanskom spomenicom, iduće je unapređen u čin kapetana prve klase, a 1923. završio je Višu školu Vojne akademije. Školovanje je okončao sa odličnim uspehom - kao šesti u rangu od 37 srpskih i dva češka polaznika.

Nekoliko dana kasnije proizveden je u pripravnika generalštabne struke, pa je sve upućivalo na zaključak da je pred njim uspešna karijera. Više od dve godine, od novembra 1923. do februara 1926, proveo je na pripremama za rad u Glavnom generalštabu i na radu u Obaveštajnom odeljenju Generalštaba. Godine 1925. položio je ispit za pešadijskog majora, a naredne godine postao je pomoćnik načelnika štaba Dunavske divizije.

Godine 1927. Mihailović prelazi u Kraljevu gardu, iz koje ga nekoliko meseci kasnije šalju na Kosovo i Metohiju. Iz pisma koje mu pred polazak piše ljubavnica Mara saznajemo da nije bio oduševljen odlaskom iz Beograda, a Jelena iz Jagodine ga pita:

- Dragane, što si se ti više od mene udaljavao, to mi je sve teže bilo. Zar nisi mogao ostati kod tvoje male Jelene, koja bi kraj tebe ležala, ljubila tvoja mala usta, tvoje lepe oči, milovala te po kosi i onda te umornog uspavljivala na svojim nagim grudima.

Po povratku s Kosmeta, Mihailović je postavljen za pomoćnika načelnika štaba Kraljeve garde, početkom 1928. odlikovan je Ordenom Svetog Save četvrtog stepena, a dve godine kasnije unapređen je u čin generalštabnog potpukovnika.

U prvoj polovini 1930. Mihailović je upućen u Francusku, na šestomesečno usavršavanje jezika i upoznavanje sa francuskom vojskom, a po povratku iz Pariza postavljen je za vršioca dužnosti načelnika štaba Komande Kraljeve garde.

Dve godine kasnije postao je komandant Trećeg bataljona Pešadijskog puka garde. Te godine odlikovan je i Ordenom jugoslovenske krune četvrtog stepena, a naredne, 1933, vraća se za vršioca dužnosti načelnika štaba Kraljeve garde.

Godinu dana kasnije dobija Orden jugoslovenske krune četvrtog stepena, a oktobra te 1934. određen je za sprovodnika voza koji je od Splita do Beograda prevozio posmrtne ostatke kralja Aleksandra Karađorđevića, ubijenog u Marseju.

Voz se zaustavljao na svakoj stanici kroz koju je prolazio, a sveštenici iz centralnog vagona kompozicije čitali su okupljenom svetu kraće molitve. U Ličkim Vrhovinama, u koje je voz ušao kad je već pala noć, desio se i jedan težak incident. Prisutni su držali buktinje u rukama, jedan stari lički Srbin počeo se opraštati od kralja, da bi se pred kraj govora naprasno okrenuo prema jednom delu okupljenog naroda i uzviknuo:

- A šta ste vi, Hrvati, koji ste ga ubili došli vođe? Majku vam hrvatsku, ustašku!

Mihailović je naredio popovima da prekinu molitvu i da voz odmah krene prema Zagrebu.


IZDANJE NA SLOVENAČKOM

Već prvog dana po izlasku iz štampe, knjiga DRAŽA - SMRT DUŽA OD ŽIVOTA izazvala je interesovanje i nekih stranih izdavača. Ljubljanski izdavač "Orbis" izrazo je želju da je prevede na slovenački jezik. "Orbis" je nedavno objavio i Simićevu knjigu "Tito - tajna veka", a pre nekoliko dana i dopunjeno nemačko izdanje Titove biografije, koju su 2009. prvo objavile "Novosti".


(Nastaviće se)



*****

If you would like to get in touch with me, Aleksandra, please feel free to contact me at ravnagora@hotmail.com


*****

DRAŽA - SMRT DUŽA OD ŽIVOTA (2) - Medalje preko nišana / "Novosti" June 21, 2012


Novosti
Pero Simić
21. jun 2012. 19:06
June 21, 2012

Boreći se jedan protiv drugog 1914. i Draža I Broz zaradili odlikovanja. Mihailović teško ranjen u borbi protiv Bugara 1916. godine


Dragoljub Draža Mihailović

U jesen 1914. zapadna Srbija je bila sva u plamenu. Pisar srpske vojske 23. oktobra dočarava atmosferu austrougarske "Kaznene ekspedicije" na položajima u okolini Krupnja:

- Nije bilo kvadratnog metra u koji nije udarilo zrno.

U takvim okolnostima Mihailović hrabrošću skreće pažnju na sebe, pa u dnevniku njegovog bataljona čitamo:

- Pešadijski potporučnik, vodnik Treće čete Prvog bataljona Dragoljub Mihailović: u borbi hladan, priseban, naročito 24. i 25. oktobra na Kostajniku (kod Krupnja) i 7. novembra (na obližnjoj koti) Plamomištu, gde je ostao na položaju iako mu je bataljon odstupio. Predlog: zlatna medalja za hrabrost.

Na još većim iskušenjima bio je njegov kolega na suprotnoj strani, Josip Broz. Titov brat Stjepan je svedočio:

- U Srbiji su već u prvim borbama izginula desetorica Kumrovčana.

Mihailović je, braneći Srbiju, bio uspešniji od Broza. Beč je Broza odlikovao srebrnom, a Beograd Mihailovića zlatnom medaljom za hrabrost.

Tih dana Skupština Kraljevine Srbije je u Nišu obelodanila glavni ratni cilj Srbije. Pored odbrane otadžbine, srpska vlada i poslanici tražili su od svoje vojske i "oslobađanje sve naše neslobodne (austrougarske) braće Srba, Hrvata i Slovenaca" i stvaranje zajedničke države sa Hrvatima i Slovencima.

Osam dana posle donošenja Niške deklaracije sazvali su tajnu sednicu. Narodna skupština Srbije podržala je Pašićevu vladu da "produži borbu za oslobođenje i ujedinjenje srpsko-hrvatsko-slovenačkog naroda po cenu žrtava neophodnih za obezbeđenje životnih interesa našeg naroda"!

Kalkulacija srpske vlade da će objavljivanje njenog glavnog ratnog cilja osokoliti austrougarske Hrvate, muslimane, Srbe i Slovence da masovno otkažu poslušnost Beču i da pređu na stranu Srbije, doživela je fijasko.

- U ovome strašnom ratu najgori su bili Sloveni iz Austrije - sa nevericom je početkom 1915. pisao beogradski list "Pijemont".

Od 20.000 austrougarskih oficira, podoficira i vojnika - većinom južnoslovenske nacionalnosti - zarobljenih 1914. u Kolubarskoj bici, na srpsku stranu prešlo je samo 450 Srba i 22 Hrvata.

Uz mržnju koju je raspirivala protiv Srbije, Austrija je primenila i posebnu taktiku ratovanja:

- Srbi su raspoređivani najčešće u prve borbene linije austrijske vojske, a iza njih Hrvati i Mađari. Svaki onaj ko bi oklevao sa otvaranjem vatre na svoju braću ili, pak, pucao uvis, bio bi otpozadi ubijen.

Za austrijske interese najsrčanije su se borili pripadnici Drugog bosanskohercegovačkod puka. Njihovim borcima dodeljene su 42, a drugi pukovi carske vojske uspeli su da osvoje tek po sedam do 10 zlatnih medalja za hrabrost.

Srbija je izneverene nade u solidarnost austrijskih Slovena teško prihvatala, još teže razumevala:

- U tome leži najveća tragika ovog rata za sve nas Južne Slovene, naročito za nas Srbe - pisao je jedan srpski intelektualac.

Tragedija Srbije bila je još veća zbog megalomanskih zahteva njenog vođstva, koji su se ponajviše očitovali 1915, kada su Englezi već počeli da dele teritoriju Austrougarske.

Želeći da Bugarsku odvoje od Beča i Berlina, Rusija je od Srbije tražili da Bugarskoj ustupi delove Makedonije, južno od linije Kriva Palanka - Veles - Ohrid, nudeći joj Bosnu i Hercegovinu, širi izlaz na Jadransko more, delove Banata i Srema, slobodni prolaz do Soluna i "teritorije (Albanije) koje osiguravaju dodir Srbije i Grčke".

Novi predlog Srbiji Englezi su, u dogovoru sa Rusima i Francuzima, uputili 16. avgusta 1915. godine. Za ustupanje Makedonije Bugarskoj, Srbiji su ponuđene velike kompenzacije: Bosna i Hercegovina, Srem, Bačka, deo jadranske obale od Ploča do 10 kilometara južno od Cavtata, severna Albanija i Slavonija. Pašić i regent su i to odbili, pravdajući se da bi to bilo suprotno Niškoj deklaraciji i proklamovanim ratnim ciljevima Srbije o stvaranju Jugoslavije.

Dragoljub Mihailović i njegovi ratni drugovi nisu ništa znali o ovim diplomatskim igrama. Njima je, posle napuštanja zemlje i kataklizmičnog povlačenja kroz Albaniju, pretila opasnost od potpunog uništenja. Pored dela ratobornih Albanaca, srpskoj vojsci su povlačenje otežavali i Italijani, koji su Albaniju proglasili zonom svojih "životnih interesa".

Potpuni slom je izbegnut tek kad se prestolonaslednik Aleksandar požalio ruskom caru Nikolaju Drugom, koji je Englezima i Francuzima zapretio da će raskinuti savez sa njima ako srpska vojska ne bude spasena.

Posle povlačenja preko Albanije, oporavka na Krfu i obuke u Halkidikiju, Draža Mihailović je septembra 1916. teško ranjen u desno rame u borbama sa Bugarima. Lečio se u Vojnoj bolnici u Solunu, ali je posle izlečenja odbio predlog lekara da služi u pozadini i opet krenuo na prvu borbenu liniju. Sačuvao je i duh. Kad su mu domaćini ponudili da kod njih svrati ako ikad dođe u Solun, odgovorio je:

- Posetiću vas čim drugi put budem ranjen.

Naredne godine Mihailović je dobio engleski Vojni krst, početkom 1918. odlikovan je Ordenom belog orla četvrtog stepena, a mitraljesko odeljenje, kojim je komandovao, uskoro je dobilo Zlatnu medalju za hrabrost.

Septembra 1918. unapređen je u čin poručnika, a prilikom proboja Solunskoj fronta toliko se istakao u jednoj borbi s Bugarima da ga je zvanično pohvalio i komandant Druge srpske armije Stepa Stepanović.

Cena pobede Srbije u ovom ratu bila je poražavajuća: izgubila je četvrtinu celokupnog stanovništva!


PROMOCIJA U PETAK

Knjiga DRAŽA - SMRT DUŽA OD ŽIVOTA, na osnovu koje je napravljen ovaj feljton, u petak će biti promovisana u Beogradu. Na promociji će govoriti akademik Matija Bećković, urednik Petar Arbutina i autor Pero Simić, koga su hrvatski i slovenački novinari i istoričari 2009. proglasili "najboljim poznavateljem Tita u svetu" i "najvećim svetskim titologom".

(Nastaviće se)




*****

If you would like to get in touch with me, Aleksandra, please feel free to contact me at ravnagora@hotmail.com


*****